U samom srcu Hercegovine ponosno stoji Velež vječni čuvar hercegovačkog krša. Gledajući iz pravca sjevera ili juga gotovo je nemoguće ne primjetiti njegove pravilne konture. Više puta samo se divili ovoj moćnoj planini posmatrajući je sa Prenja, Čvrsnice, Maglića, Zelengore, pa čak i daleke Ljubišnje. Došlo je vrijeme da priđemo i uživamo u ljepotama Veleža.
Svojom 13 km dugom stjenovitom barijerom, koja se pruža dinarskim smjerom sjeverozapad – jugoistok i kao takva jedinstvena je u regionu. Iz Nevesinja krećemo prema selu Lakat, a zatim ka jezeru. Par kilometara prije jezera započinje nase cjelodnevno planinarenje. U početku dovoljno je slijediti široki šumski put koji vodi u pravcu Velikog i Malog Gradca. Upravo tu između ova dva vrha ulazi se u čuveni amfiteatar i u samo “Srce Veleža”. Baš u ovom amfiteatru nekada su nastupali slavni alpinisti, penjući najteže smjerove u sjevernoj stijeni. Danas, kao i prije, glavnu ulogu igraju impresivne vertikale Veleža. Na ovom mjestu putevi se razdvajaju, lijevo vodi ka ulazu u feratu “Srce Veleža”, a desno ka vrhu Jaram. Pažljivo se krećemo dalje po tipičnom hercegovačkom reljefu, između dubokih procjepa, razlomljenih kamenih blokova i ploča. Orjentaciono nema većih problema, ali zbog kamene podloge nije jednostavno pratiti stazu. Kao što je čest slučaj u planinama put je povremeno označen kamenim kupama. Nakon jednog malo jačeg uspona izlazimo pod vrh Jaram i na sami greben Veleža.
Otvara se pogled prema jugu gdje se mogu vidjeti primorske planine. Nastavljamo dalje strmim prostranim padinama prema vrhu. Nakon skoro 6 sati pješačenja izlazimo i na sam vrh Botin 1969 m/nv ujedno i najvišu tačku ove planine. Sa vrha Botina strmoglav pogled niz sjevernu stijenu, koja impresionira svojom epskom visinom i dužinom. Najuočljivije se vide Prenj i Crvanj, ali i mnoge druge visoke planine u regionu. Uživamo u ugodnom suncu, posljednje oktobarske subote i koristimo svaki trenutak da što duže ostanemo na vrhu. Svjetla iz mostarske kotline i užareno sunce na horizontu jasan su znak da treba krenuti nazad. Opraštamo se od vrha sa pogledom na zlatno objasjan Crvanj, koji nam konstantno odvlači pažnju i kao takav zakazuje jednu od narednih naših planinarskih aktivnosti.
