Maganik-teško je naći prave riječi kako započeti i opisati ovaj planinski masiv. Ukoliko bismo ga nazvali planinom s neke druge planete ili carstvom stijena ne bismo ni u jednom slučaju pogriješili. Jednostavno planina s kakvom se niste sretali ranije.
Ranije, dogovarali smo se sa našim prijateljem Milanom Radovićem za posjetu ovoj planini, na kojoj je vrijedno pravio planinarski dom Maganik. Nakon tragedije na planinskom vrhu Han Tengri u kojoj je Milan izgubio život, jedno vrijeme nismo ni imali veliku želju da dođemo i posjetimo ovu planinu.
Najprije s obzirom da nismo bili ranije u ovom planinskom masivu, pripremali smo se logistički kako bismo imali što manje problema na terenu. Ipak do informacija je teško doći. Na internet pretraživačima je teško pronaći korisne informacije, čak šta više nema puno ni fotografija. Direktnim kontaktom sa predsjednikom PD Visokogrci Crne Gore Aleksandrom Đajićem dobili smo informacije da je staza za Međeđi vrh markirana, a za Trešteni da nije lako za snaći se. Takođe dobijamo informacije da je sjeverna strana atraktivnija, al da je nemoguće doći do nje bez vodiča, kao i da je za tu stazu potrebno minimalno 12h hoda. Za južnu stranu je potrebno minimalno od 8 do 10 sati, takođe vrlo teško za snaći se.
Na teren nikad ne idemo bez korištenja GPS uređaja, što se na ovom pohodu pokazalo presudnim. Iako nas je krenulo ukupno 6 članova, nekim slučajnim okolnostima se razdvajamo gdje su 2 člana pela Međeđi vrh, dok preostala 4 su krenuli ka Treštenom vrhu. Prateći jako loše markiranu stazu, dolazimo do amfiteatra Treštenog vrha gdje se markacija skroz gubi. Ušli smo u carstvo stijena, gdje staze ne postoje, prepuno lavirinata. Koristeći se našim GPS uređajem krenuli smo podno južne strane Treštenog vrha u pravcu zapada. Slučajno, sreli smo 3 planinara koji u ovom masivu borave jako često i ovaj put su krenuli u obilazak terena praveći krug oko Treštenog vrha bez penjanja na sami vrh. Dali su nam upute i potvrdili da smo na dobrom putu i blizu penjanja sjeverne strane vrha. Nakon ukupno nešto manje od 3h hoda od doma izlazimo na vrh, mjesto gdje zastaje dah. Srećni smo, i nismo vjerovali da smo za tako kratko vrijeme i bez nekih problema ispeli sjevernu stranu vrha. Staza je jako strma, i nije preporučljiva za kretanje onih koji se slabije snalaze sa slobodnim penjanjem ili imaju strah od visine. Nakon toga, krenuli smo ka južnoj strani. Ispod samog vrha opet srećemo istu trojicu planinara koji nam opet potvrđuju da smo na dobrom putu i da smo na samo 15-ak minuta od vrha. Takođe, vidjevši da imamo vremena, dali su nam upute kako da ispenjemo i najviši vrh masiva, Međeđi vrh. Južna strana Treštenog vrha je takođe kao i sjeverna puna škrapa, dubokih jama i lavirinata. Oduševljeni napravili smo pauzu uživajući u ovoj nestvarnoj prirodi. Odlučujemo da krenemo i ka Međeđem vrhu preko kog ćemo napraviti kružnu turu i povratak ka domu. Prošli smo pored dijelova aviona koji je prije 49 godina udario u vrh Babin zub gdje se ugasio 41 život, 35 putnika i 6 članova posade. O kakvoj sili udarca se radi svjedoče dijelovi koji su se razletili i po 100 metara visinski širom planine.
Izlaskom na Međeđi vrh pružili su nam se pogledi kako na cijeli masiv Maganika, tako i na ostale masive kao što su Moračke planine, Komovi, Prokletije itd. Nastavljamo dalje ka planinarskom domu Maganik gdje se sastajemo sa naša dva člana koji su tokom ove ture ispeli Međeđi vrh i južnu stranu Treštenog vrha. Za ukupno nešta manje od 10h hoda plus pauze, završili smo više nego zadovoljni turu tokom koje smo ispeli sjevernu i južnu stranu Treštenog vrha kao i najviši vrh masiva Međeđi vrh visok 2139 mnv. U povratku ka kući, razdužujući ključ od planinarskog doma dobijamo informacije da staza za Trešteni vrh nije markirana jer zbog prirode terena, bilo bi često nesretnih slučajeva i da na teren ko se dobro ne snalazi u prirodi ne bi trebalo ići bez prusustva vodiča. Poučeni da danas veliki broj ljudi odlazi u prirodu bez ikakvog iskustva i znanja, složićemo se sa konstatacijom člana PD Visokogorci Crne Gore.
