Osnova riječi Durmitor potiče iz keltskog izraza Dru-mi-tor (Voda-sa-planine). Pri tome se ističe da su Sloveni po svom dolasku u ove krajeve imali kontakt ponajviše s Keltima i Ilirima, čiji su poslednji ostaci (Kriči) slovenizirani tek pre 300 godina.
Bobotov Kuk (2523 m) predstavlja najviši vrh gorskog masiva Durmitor. Zajedno sa vrhovima Bezimeni vrh (2487 m) i Đevojka (Soa, 2440 m) sačinjava najviši stjenoviti greben Durmitora zvanu Soa Nebeska, što u prevodu znači “Podupirač neba”. Soa Nebeska svojim stjenovitim grebenima sa jedne strane pada 800 metara duboko u dolinu Škrke tj. Škrčkih jezera, dok se sa druge strane uzdiže iznad “kamenog mora” udoline Valoviti do (2027 m), najviše udoline u durmitorskom masivu. Bobotov Kuk je vrh impresivnog izgleda bilo da se posmatra iz Valovitog dola, iz Žabljaka, sa Trojnog prevoja, sa ramena Zubaca, sa Prutaša, sa Lučinog vrha, Međeda, Mininog Bogaza, Bezimenog vrha, Čvorovog Bogaza ili planine Vojnik. Odakle god da se gleda, vitka i impresivna silueta Bobotov Kuka dominira nad planinskim masivima i krajevima sjeverne Crne Gore. Bobotov Kuk nekada se zvao Ćirova Pećina, po lovcu Ćiru Stijepoviću iz Žabljaka. On je u jednoj maloj pećini ispod vrha imao svoju čeku za lov na divokoze. Legenda kaže da je jednom prilikom za vrijeme lova sa svojim sinom, u magli imao privid da vidi divokozu, pa je zapucao i greškom ubio svoga sina, čim ga je gorska vila, zaštitnica divokoza kaznila za njegovu lošu namjeru. Kasnije je ovaj vrh dobio ime Bobotov kuk, po plemenu Bobota koji su ispod vrha imali svoj katun za ispašu stoke. Šta god bila istina, činjenica je da Bobotov kuk kao najviši vrh Durmitora, iz godine u godinu privlači sve više planinara i zaljubljenika u netaknutu i impresivnu prirodu, koji nastoje da se popenju do vrha i steknu utisak kako to izgleda stajati na tronu Durmitora. Uspon na ovaj vrh nije samo trofej planinarskog poduhvata, već i impresivno saznanje i doživljaj raznolikosti planinskog reljefa.
Naš uspon započeli smo iz Dobrog dola nastavljajući dalje preko Mliječnog dola do Zlenog vira. Iako ne prelazeći veliku visinsku razliku, ovaj dio staze nekako nam je bio i najteži zbog velikih vrućina. Nakon osvježenja i kraće pauze nastavili smo ka našem cilju. Oblaci su zaklonili sunce i utoliko nam i olakšali naše korake uz najstrmiji dio staze. Kao i do sad, srećemo veliki broj grupa, uglavnom iz stranih zemalja. Velike naslage snijega svjedoče da o ogromnim padavinama tokom zime koji će sigurni smo dočekati i narednu zimu.
Izašavši na vrh iako se radi o nama susjednoj Crnoj Gori, naš govorni jezik bio je u manjini. Nakon uživanja na najvišem vrhu Durmitora u povratku se odlučujemo da ispenjemo i vrh Đevojku. Obzirom da je u neposrednoj blizini svim nešto vještijim planinarima (nije uređena staza do vrha) preporučujemo da ga posjete i dožive Durmitor iz drugačije perspektive.
Durmitor nam je jedna od omiljenih destinacija za planinarenje,a tako će biti i u narednom periodu.