Nakon uspješno izvedene Ekspedicije Alpi 2017 tokom koje smo uspjeli da se ispenjemo na najvisočiji vrh Alpa Mon Blan visok 4810 metara, već za 2018. godinu planirali smo novu ekspediciju sa novim vrhovima. Petočlana ekipa iz prethodne godine ostala je nepromjenjena i za nove izazove, a činili su je Vladimir Smrekić, Milanko Vuković, Igor Rašević, Vladimir Kulić i Ognjen Matović. Za novu ekkspediciju odredili smo da ispenjemo Gran Paradiso visok 4061 mnv, Breithorn visok 4164 mnv, te tehnički jedan od najtežih vrhova Alpa, Matterhorn, visok 4478 mnv. S obzirom da smo sa sve većim nestrpljenjem čekali novu ekspediciju, tako smo u više navrata pomjerali datum polaska, te odredili 1. juli za polazak iz Foče. Poučeni iskustvom iz prethodne godine, organizovanje Ekspedicije Alpi 2018 nam je bilo mnogo lakše. Došao je i taj dan, krenuli smo iz Foče. Put dug 1300 kilometara raspodijeli smo na 2 dijela, tako da smo prvi dan putovali do Slovenije, i prenoćili u Ljubljani. Sledećeg dana nakon kratkog obilaska Ljubljane i kupovine opreme koje nikad dosta, krećemo ka Aosti, tačnije mjestu Pont predviđenom za kampovanje i početne tačke za uspon na Gran Paradiso. Treći dan, nakon pakovanja neophodne opreme krenuli smo na uspon do planinarskog doma Vitorio Emanuel. Ovaj dom naziv je dobio po prvom kralju Italije Vitorio Emanuelu II. Tokom uspona mogli smo da vidimo način na koji u Italiji gledaju na prirodu, staza ka domu je uređena, često olakšana stepenicama, sve je vrlo čisto, a mogli smo da sretnemo planinare različite starosne dobi. Naročito me oduševila mlađa populacija, što je kod nas rijetkost da se može vidjeti. Pošto smo ranije došli do planinarskog doma koji smo već ranije rezervisali, raspakovali smo se i prošetali do obližnjih vrhova. Vremenska prognoza tih dana bila je gotovo identična, prijepodne vedro, poslijepodne navlačili su se oblaci da bi u večernjim satima padala kiša.
Imajući to u vidu, odlučili smo da sledećeg dana ustanemo u 2h u noć, spremimo se i krenemo sa usponom na sami vrh. Kretali smo se lakšim tempom zbog podizanja nadmorske visine i prilagođavanja našeg tijela razrijeđenijem vazduhu. Nakon 6h hoda bez većih problema izlazimo na sami vrh, gdje nas je dočekala čuvena Madona koja je podignuta na najvišoj tački ove planine.
S obzirom na otežan pristup samom vrhu, samim tim i sporijoj cirkulaciji planinara, vladala je gužva. Ipak uspjevamo da se slikamo sa svim reklamnim materijalima naših sponzora, te za razliku od ostalih planinara pravimo abzajl sa vrha da bi izbjegli gužvu i čekanje. Istog dana sišli smo do kamping mjesta Pont i noćimo.
Nakon uspješno ispetog vrha Gran Paradiso, prebacili smo se do italijasnkog gradića Ćervinjo, koje je smješteno u podnožju planina Materhorna i Brajthorna. Dan smo iskoristili za smještaj, odmor, te degustaciju italijanskih piva. Za mene, pivo sa ukusom meda je broj 1. Šestog dana odlazimo do kuće vodiča da se raspitamo za uslove penjanja na Materhorn, planinu koju sa razlogom zovu planina smrti ili majka rogova.
Samo do 1995. Godine, ova planina odnijela je preko 500 života. Prema njihovim vremenskim prognozama koje su se kasnije ispostavile kao tačne za sledeća 3 dana predviđali su lijepo vrijeme, sa poslepodnevnim vjetrovitim stanjem i umjerenim naoblačenjem. Ali i pored toga su nas savjetovali da ne krećemo na uspon na Materhorn, jer se na planini nalazi prevelika količina snijega i da nije pravo vrijeme za uspon. U prethodna 3 dana poginulo je 5 osoba, te njihovi vodiči nisu išli na uspon. Ipak od planirane ekipe od nas troje, nakon razgovora u kući vodiča odlučujemo ipak da krenemo na uspon Igor Rašević i ja. Postojala je opcija da se uspon izvrši švajcarskom stranom koja je dosta lakša, al za nas i dosta skuplja. Istog dana nakon pakovanja opreme stižemo do planinarskog doma Abruzi. Smještaj u domu je više nego odličan. Sledećeg dana u 7h ujutru krećemo sa namjerom da izadjemo do plainarskog doma Karel. Iz kuće vodiča nam nisu predviđali da ćemo uspjeti da savladamo prelaz Colle del Leone. Ipak, uz obazriv prelazak prolazimo ovaj opasni dio i dolazimo do stijena iznad kojih je smješten dom Karel. Uz sniježni pokrivač, pristup domu nije bio jednostavan. Postepenim ispenjavanjem stijena, uspjevamo da izađemo do planinarskog doma. Dom je dobio naziv po planinarskom vodiču Jean Antoine Carrelu, koji je poginuo na Materhornu u svojoj 25 godini života. Bili smo presrećni, razgovaramo između sebe da je i ovo veliki uspjeh vjerujući u sebe da možemo na vrh. Nakon par sati odmora, našu sreću uspjeli su da poremete grupa slovaka koji su djelovali poprilično spremni i vraćali se sa vrha. U razgovoru sa njima rekli su nam da oni nisu uspjeli da se ispenju jer je na planini preveliki snijeg i da je vrlo rizično, te su odlučili da odustanu. Ustajemo u 2h u noć, brzo se pakujemo i krećemo na uspon pod baterijskim lampama. Ispenjavali smo jedan po jedan dio stijene te konačno izlazimo na najopasni dio Tyndall, greben koji je odnio brojne živote i koji je vratio grupu slovaka nazad. Uz postepeno osiguravanje, malo po malo prelazimo i ovu prepreku i dolazimo u podnožje samog vrha. Ostalo je još oko 500 metara stijene da ispenjemo. Stizao nas je umor, al želja je mnogo veća, ne odustajemo.
Još malo i ostvarili smo san svakog alpiniste, vrh je sve bliži. Na samom izlasku na vrh vjetar je postajao sve jači, samim tim i subjektivni osjećaj. Jak vjetar onemogućio je spasilačke helikoptere da lete, te ostali smo prepušteni sami sebi. I konačno, u 17h uz velike napore konačno izlazimo na vrh i živimo naš san. Samim grebenom odolijevamo udarima vjetra i uspjevamo se spustiti do krsta.
Zbog hladnoće mobilnim telefonom uspjevamo napraviti samo jedan selfi da bi se potom sam ugasio. Ipak go pro kamere su izdržale malo duže, te su uspjele da snime 10 minuta naših nezaboravnih trenutaka. S obzirom da je švajcarska strana dosta lakša, odlučujemo da se vratimo tom stazom, te kačimo se za krst i pravimo abzajl. Jak vjetar nas je kontinuirano pratio i maksimalno usporavao. Malo, po malo, abzajlom napredujemo i sve smo bliži skloništu u kojem smo planirali da provedemo noć. U 2h u noć konačno dolazimo do skloništa koje se nalazi na 4000 mnv, raspremamo se od napornog dana i pokušavamo zaspati boreći se sa hladnoćom. Nakon nekoliko sati pokušaja da zaspimo, ustajemo i spuštamo se ka Cermatu, gdje nas je sačekao ostatak ekipe koji je dan ranije uspješno ispeo takođe vrh u Švajcarskoj Breithorn, te zajedno krećemo za Bern kod našeg prijatelja Slaviše Petkovića Ćaveta koji nas je više nego domaćinski dočekao i primio u goste. Sledećeg dana, naš prijatelj Slaviša nas je upoznao sa ljepotama Berna, te omugućio nam da isprobamo sve švajcarske specijalitete među kojima su i čuveni švajcarski sirevi. Zatim slijedi povratak u realnost i krećemo put naše države gdje su nas čekale naše redovne aktivnosti. Za uspon na Materhorn spremali smo se tokom cijele godine držeći u tajnosti od naših najbližih, da bi smo ih poštedili dodatnih briga. Materhorn nam je donio jedno novo i nezaboravno iskustvo. Nadam se ponovnom susretu sa ovim gorostasom, možda nekom drugom stazom.
Tekst: Ognjen Matović